EUOvaj projekat finansira Evropska unija
Na ANTI DOP kampu na kome sam učestvovala sa još 39 adolescenata sa teritorije BiH i CG naučila sam koliko zaista možemo spasiti života pričom koju smo savladali zajedničkim radom i stečenim iskustvima.
 
Često ljudi nemaju volje, vremena ali ni motivacije da pomognu ljudima u okruženju, koji se nalaze u teškoj situaciji, jer su postale žrtve droga, misleći da je to njihov izbor i da se ne vrijedi boriti za njih. To je pogrešno. Svakog od nas barem jednom život slomi, pokoleba i ne ostavi nam pravo izbora. Zar se ne možemo i mi naći u kandžama ovih zloćudnih supstanci?! Možemo, itekako. Zato, upravo znajući da bi i nama bila pomoć neophodna, moramo stvoriti svijest o važnosti ove problematike i motivisati sebe za rad na prevenciji bolesti zavisnosti. 
 
Meni i mojim drugarima sa kampa dovoljna je motivacija bila kada smo posjetili Centar za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci. Tada smo vidjeli osobe koje su produkt zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Tamo smo vidjeli da su oni nesvjesno upali u zamku. Takođe, vidjeli smo da oni svojom pričom i nas žele udaljiti iz svog svijeta, svijeta prepunog kajanja, ljutnje ali i truda da ga napuste! 
 
Naše malo, može nekog upravo i spriječiti da uđe u svijet jednog zavisnika, pa zapitajmo se da li smo spremni ne pomoći nekom ko sutra može biti dio našeg bližeg okruženja: porodice, društva, kolektiva?! Zar smo spremni ne pomoći nekom, kome je naša pomoć neophodna? 
 
Motivacija, trud, empatija, malo vremena i na putu smo da spasimo veliki dio čovječanstva. Rezultati se ne mogu očekivati odmah, treba mnogo vremena kako bi imali pozitivnu evaluaciju, ali vrijedno je čekanja. 
Nikada ne smijemo suditi o nečijoj odluci, pa makar ga i ona koštala života. Svako ima pravo da “hoda” putevima kojim želi, do cilja koji mu se čini ispravnim. Ako ne smijemo suditi, smijemo mu ponuditi našu sugestiju i savjet kojim putem ga mi vidimo i u suštini šta mislimo da je cilj tih naših puteva njemu ponuđenih. 
 
Da li je droga izbor? Droga po mom mišljenju nije ničiji izbor. Zar nečiji izbor može biti nešto što se može porediti sa paklom na Zemlji?! Ne može. Niko sebi ne želi tugu, nesreću, neispunjenost i sve sa čime će se susresti u svijetu narkotika. Klub mladih, čiji sam član, na šta sam veoma ponosna radi na stvaranju ideja i implementaciji istih kako bi imali što manje osoba u okruženju koje će poći pogrešnim putem. Želimo otvoriti nove vidike osobama koje su u bezizlaznoj situaciji, bez prava izbora. 
 
Nama se mogu obratiti svi kojima je pomoć potrebna. Tu smo sa namjerom da spriječimo prvenstveno naše vršnjake pa i ostale da hodaju putevima, sa ciljem samo da postanu jedan/a od onih koje svi karakterišu kukavicama, koje nisu bile dovoljno hrabre da otvore oči i sagledaju stvarnost stvarajući sebi mjesto na putu ka zdravoj i kvalitetnoj budućnosti! Nije sramotno tražiti pomoć, sramota je ne iskoristi život koji nam Bog daje kako bi se borili sa iskušenjima, misleći da samo mi sebi želimo dobro. U prirodi svakog čovjeka je da voli sebe, život i sve sto je Bog stvorio na Zemlji, a ne da bude destruktivan. 
 
U ovoj problematici ne postoji ni prošlost ni budućnost, samo sadašnjost. Što znači da ne možemo opravdanje tražiti u prošlosti, ali ni cilj koji nam je bio nedostižan u budućnosti, pa smo stali na pola puta, a onda je droga bila ono što nam je kosristilo dok smo bili u funkciji ‘stand by’. Nema opravdanja, osude, već samo želja, način i trud kako bi dobili bitku sa opakim supstancama!
 
Marina Došen